Странице

среда, 3. октобар 2012.

Masters Of Money: Friedrich Hayek (2012)

U pitanju je serijal BBC-a u tri epizode od kojih je jedna posvećena Hajeku. Pošto iza ovog dokumentarca stoji "javni servis", naravno da im nije bio cilj da otvoreno zagovaraju primenu Hajekovih ideja u praksi, već da pokušaju da prikažu koliko su one, tokom njegovog života, bile zastupljene i gde im je bilo mesto u odnosu na mainstream.

Tako se tenzija tokom ove epizode održava doziranim pojavljivanjima zagovornika simulacije invazije vanzemaljaca i snažnog odgovora države na tu invaziju u vidu rekordne javne potrošnje koja će nas izvući iz recesije. Dodatno, na kraju autorka na vrlo loš način zatvara epizodu konstatujući kako ne može da zamisli da će doživeti da bilo koja vlada danas ili u budućnosti zastupa Hajekove neintervencionističke ideje u rešavanju ekonomske krize, što više ostavlja utisak odbacivanja ideja kao bizarnih nego kritike savremenika u državnim administracijama širom sveta. Naravno, od levičarskog BBC-a se ne može više i očekivati, ali opet pokušaj je vredan gledanja uz rezerve.



понедељак, 1. октобар 2012.

Fraud. Why the Great Recession? (2012)

Odličan dokumentarni film koji je producirao prof. Jesús Huerta de Soto, iz jula ove godine. Govori o finansijskoj krizi iz 2008. godine iz ugla austrijske škole. Zvanični sajt filma se nalazi ovde.




петак, 21. септембар 2012.

EPS-ova "logika" određivanja cena


U poslovanju firme iz koje socijalizam nikada nije ni izašao, najavljuju se neke socijalističke novine. Tako je ministarka energetike danas izjavila da će se promeniti tarifni sistem, tako da najveći potrošači plaćaju više, a mali potrošači plaćaju manje, sve u skladu sa politikom ove vlade da treba posebno nagaziti one koji dobro zarađuju.

Šta je problem u vezi sa tim?

Rast prodaje a samim tim i proizvodnje nekog proizvoda/usluge snižava njegove prodajne odnosno proizvodne troškove, tako da kupci koji kupuju veće količine proizvoda treba da imaju manju cenu po jedinici proizvoda (bilo da je to kilogram, metar, litar ili kilovat-čas). U prodajnoj politici to funkcioniše preko rabata, tako da oni koji kupuju veće količine dobijaju manju cenu kao popust na količinu. Na taj način se povećava obim prodaje i portfolio kupaca koje to preduzeće ima, kao pretpostavka njegovog uspešnog poslovanja (interesantno da je isti argument upotrebio i bivši ruski ambasador Konuzin kada je objašnjavao zašto je cena gasa za Nemačku dosta niža od one koju plaća Srbija).

Međutim, to je situacija sa preduzećima koja nastoje da budu profitabilna i uspešna. EPS nema taj cilj. Njegov, tj. cilj države je da EPS bude gubitaš i nikad ne postane profitabilna kompanija. Što su veći gubici, to je veći strateški značaj te kompanije za državu, jer država posebno voli kompanije koje prave gubitke (pored EPS-a tu je Železara Smederevo i mnoge druge). Time se samo potvrđuje teza da najviše štićena preduzeća, tj. monopolisti na neliberalizovanom tržištu moraju da propadaju, tj. da nijedan proizvod ili usluga ne može biti element socijalne politike.

Posledice takve odluke će biti da će najveći potrošači (a to su preduzeća) imati rast troškova energije, zbog čega će im se smanjiti dobitak a time i sposobnost da rastu, investiraju, izmiruju svoje obaveze i dr. To će uticati i generalno na niži rast ekonomije.


уторак, 18. септембар 2012.

Prilog istoriji promašaja države: krediti za likvidnost privrede

Slušam obrazloženje ministra finansija i ekonomije za uvođenje subvencionisanih kredita. Privreda je u krizi, ima problem sa likvidnošću, ne može da vrati kredite, preduzeća su opterećena visokim kamatama. I šta je njegovo rešenje? Da banke zarađuju još para. A kako im to omogućiti ako ne naplaćuju ni kamate na trenutne plasmane? Tako što će država po svojoj dobroj navici da uskoči kao treća strana, u jedan aranžman između banke i pojedinačne privatne firme koji sa njom nema nikakve veze. Ona će sada dobrovoljno da plaća deo kamate umesto preduzeća, kako bi istima bili odobreni dodatni krediti.

Zašto je to pogrešno?

Situacija u kojoj pojedina preduzeća ne mogu da izmiruju svoje obaveze (prema bankama, dobavljačima i drugima) je apsolutno posledica njihovih poslovnih odluka i poslovnog okruženja (btw, da li na ovaj način država priznaje da je poslovno okruženje izuzetno nepovoljno, pa naknadno želi da plaća posledice svoje loše politike?). Ali kad se uzmu faktori na koje sama preduzeća mogu da utiču, to se svodi na njihovu poslovnu politiku i isključivo njihove odluke. Nemogućnost izmirenja obaveza preduzeća prema bankama je stvar pogrešne procene (a) preduzeća da će njihovi projekti koji su finansirani iz kredita doneti prinos dovoljan za pokriće troškova kamate i vraćanje glavnice (b) banaka da je rizik odobravanja kredita prihvatljiv za banku i da je stepen obezbeđenja zadovoljavajući.

Srpska preduzeća koja većim delom potiču iz perioda kada su dobijala kredite koje nisu morala da vraćaju i dalje se suočavaju sa situacijom da ne mogu pravilno da procene rizik u koji ulaze određenim kreditnim aranžmanom. To je zato što to nikada i nisu radili i nisu imali od koga da nauče. Retko koje preduzeće u Srbiji ima ozbiljan finansijski sektor koji će analizirati jedan takav poduhvat. Takođe, mnoga preduzeća su one-man show, personifikacija svojih vlasnika koji sve i da imaju neke obrazovane ljude najčešće ih ne slušaju i samostalno donose odluke misleći da razumeju potpuno sve aspekte poslovanja.

Na drugoj strani su banke koje zapravo i nemaju nekakvu ozbiljnu intenciju da im budu vraćeni svi krediti koje su odobrili. Njima je često zadovoljavajući i konstantni priliv koji ostvaruju po osnovu visokih kamata. U želji da plasiraju što više sredstava, bili su spremni da prihvate krajnje nerealne iznose procene nekretnina i druge imovine koja je prihvatana kao sredstvo obezbeđenja.

Dakle, u celoj toj priči u kojoj nigde nema države, ona se pojavljuje i nanosi štetu po najmanje dva osnova: (a) time što razvija poslovanje banaka i omogućuje im dodatne zarade na štetu poreskih obveznika i (b) odvraća preduzeća od nužnih promena i prilagođavanja novonastaloj situaciji nudeći im finansijska sredstava mimo tržišnih uslova. 

четвртак, 19. јул 2012.

Ivica Dačić je već zabrljao

Tako zaključuje Dimitrije Boarov u tekstu o mandataru za sastav nove Vlade u listu Vreme:
Dačić uvek s neskrivenim gađenjem govori o profitu kao motivu poslovanja, naročito ako on nije reinvestiran "u funkciji razvoja", to jest po naredbama države. Vidi se da je bio odličan đak u svim "šuvaricama", u vreme kada se profit bio sinonim omraženog kapitalizma, kada se u domaćem sistemu uporno sakrivao iza raznovrsnih floskula ("ostatak dohotka za raspodelu" itd) i kada su činjeni uzaludni napori da se izgradnja socijalizma, to jest postizanje socijalne pravde postavi kao osnovni motiv privređivanja. Što je istorijski gledano i urušilo socijalizam – kada dodavanje državnog nasilja nije više moglo da zameni motiv privatnog interesa za rad.
Ceo tekst se nalazi ovdeMeđutim, izgleda da Dačić nije jedini koji je zabrljao ovih dana. Isto je uradio i Žare, glodur pomenutog lista u svom uvodniku ovog broja, gde iznosi neke ideje potpuno suprotne onima koje daje njegov ekonomski novinar ("srpska privreda vapi za podsticajima i svežim novcem, makar on bio iz deviznih rezervi" itd itsl). I to sa uverenjem kao da zna o čemu govori. Ili se može reći da taj virus Delta Holdinga u redakciji Vremena nije zahvatio baš celu redakciju već samo njega. Ne čitam baš redovno taj list, ali mi njihova uređivačka politika deluje kao bizaran miks tugovanja za komunističkom Jugoslavijom i promovisanja atraktivnosti dobrovoljnog penzijskog osiguranja u Delta Generali, između kojih krajnosti se provuče poneki dobar tekst.

субота, 9. јун 2012.

O krizi evro-zone i perspektivi evropskih integracija

Odličan tekst na ovu temu na sajtu britanskog Telegrafa, sa osvrtom na nedavno upozorenje Džordža Soroša da je ostalo još tri meseca za rasplet.

O uzrocima produbljivanja krize evro-zone:
When Lehman Brothers collapsed in September 2008, I made the point in this space that the consequences of the credit crunch would, ultimately, be even worse for the eurozone than for Britain or America, because the zone had “no clear, democratic authority”. “In the next twist of the crisis,” I went on, “the eurozone will have to decide: does it want the birth of a European nation at last, or break up?” What I did not expect, I must admit, was that nearly four years later, this question would still pop up in the world’s media every single day, and still remain unanswered.
O perspektivama:
For most Continental leaders and bureaucrats, European integration is their life’s work, not to mention their salary, meal ticket and startlingly attractive pension. They will now try yet again, harder than ever and presumably very soon, to rescue it. To the sceptic, this looks no more sensible, and scarcely more moral, than the Soviet Union trying to hold its empire together by making Poland impose martial law in 1981. But if some countries wish to do this – as Mrs Merkel, talking across David Cameron, said on Thursday that she did – then we cannot prevent them.
What we can do is insist that this is a parting of the ways. The most likely eventual result is some sort of euro in a much smaller, fiscally united zone, centred on Germany, with France agonising about whether it can fit inside. Beyond it will be a wider ring, including ourselves, of non-euro countries no longer agonising at all. We could fairly happily be part of a loose association of more than 30 countries called, say, the European Community, but we, and most others, would be out of any Union. We would be unconstrained by the institutions and rules – the court, the parliament, the Common Agricultural Policy, the arrest warrant etc – which that Union imposed upon itself.
Ceo tekst se nalazi ovde.

уторак, 24. април 2012.

Najposećeniji libertarijanski sajtovi

Top lista najposećenijih libertarijanskih sajtova na bazi broja jedinstvenih posetilaca se nalazi ovdeNa prvom mestu je LewRockwell.com, a među prvih 5 stranica, dve se odnose na kampanju Ron Paul-a.

петак, 23. март 2012.

Analiza efekata privatizacije

U vezi sa jednim prethodnim postom, gde se govori o efektima privatizacije u Srbiji na bazi analize koju je sprovela Agencija za privatizaciju, sada se pojavio i originalni dokument sa rezultatima te analize. Može se pogledati na sajtu Agencije ovde.

уторак, 24. јануар 2012.

O razvojnoj banci Srbije


Za bilo koju ideju državnih službenika ne treba reći da je najgora moguća, jer će se uvek javiti neki ekonomisti da predlože nešto još gore. Tako imamo da Srbija hoće da osnuje razvojnu banku, gde će plasirati 400 miliona evra novca pribavljenog zaduživanjem. Pojedini ekonomisti su kritikovali državu što je odvojila samo 400 miliona, a ne makar celu milijardu, ili idealno nekoliko milijardi! Znači, ono što sprema ekipa na vlasti je dečija igra šta bi sve moglo da se desi kad bi pojedini ekonomski eksperti, kako ih novinari nazivaju, bili na njihovom mestu.

Treba odmah reći da ovo nije još jedna državna banka koja bi prikupljala depozite i odobravala kredite, poput Komercijalne banke. Ona će sva svoja sredstva pribaviti zaduživanjem u inostranstvu, a onda će pomoću komercijalnih banaka ona biti plasirana privredi prema kriterijumima koje ta banka, tj. država odredi (određena industrija ili deo industrije).

Da li je ova ideja loša?

Ne, ona uopšte nije loša. Ona je izuzetno loša, kao što ćemo videti dalje:


1. Države i vlade ne treba da određuju koje sektore i grane privrede će podsticati, na bilo koji način

Nastanak državnih razvojnih banaka u Evropi (poput nemačke KFW, koja se uzima kao uzor) je vezan za pomoć koju je SAD uputila Evropi kroz Maršalov plan, radi obnove nakon II svetskog rata. Tako da vezivanje državne razvojne banke za neki savremeni koncept vođenja ekonomske politike je nemoguće. Međutim i tada je ovaj projekat trpeo snažnu kritiku ekonomista liberalnog opredeljenja kao što su Mizes i Hazlit, sa obrazloženjem da se razvoj ne može podstaći centralnim planiranjem već otvaranjem tržišta i uklanjanjem države iz ekonomije. Čak su i analize potvrdile su zemlje sa manje državnih investicija u ekonomiju imale brži rast posle rata nego one kod kojih je dominirala strana pomoć koja se raspodeljivala prema prioritetima koje država odredi.

Ipak, osnivači ove istitucije veruju u suprotno i dokaz da će ova „banka“ biti korišćena za prevaziđen način vođenja ekonomske politike vidimo u intervjuu profesora Boška Živkovića, jednog od autora predloga zakona o ovoj instituciji:
Razvojna banka će, ako Vlada recimo smatra da je u jednom trenutku vrlo bitno da se podstakne razvoj malinarstva i srodnih delatnosti, nameniti određeni iznos novca za podsticanje te privredne aktivnosti. Kredite pojedinačnim preduzećima će saglasno profesionalnim standardima odobravati poslovne banke, a posao razvojne banke će biti da omogući lakši pristup kreditu određenoj ciljanoj privrednoj delatnosti ili grani.

2. Razvoj korupcije

O mogućnosti razvoja korupcije detaljno je kroz analizu predloga zakona o ovoj banci pisala profesorka Danica Popović. Međutim, ono što je prilog za rubriku verovali ili ne jeste da se i sami kreatori ovog projekta slažu da će dodatne korupcije, kao posledice postojanja ove institucije, zaista i biti. Tako, prof. Živković kaže:
Ako bude postojala korupcija, recimo kod odluke da se podstakne neki sektor u mašinogradnji, molim, takvu vrstu korupcije nije moguće izbeći.

3. Komercijalne banke već imaju slične kreditne linije iz inostranstva

Dakle, pošto taj mehanizam već funkcioniše, ovi krediti mogu biti samo skuplji od onih koje komercijalne banke već nude iz istih izvora, zato što će i određeni troškovi funkcionisanja državne razvojne banke biti ugrađeni u trošak zajmoprimca.


4. Rast državnog duga

Ne najmanje važno, ali došlo je do rasta zaduživanja sa visokom kamatom.


четвртак, 19. јануар 2012.

"Ne" znači "ne"

Najpre je JAT bankrotirao. A onda je bankrotirao. Onda je opet bankrotirao. Nakon toga je bankrotirao. I na kraju je bankrotirao. 


Za sve to vreme on je bio državna kompanija. Na dva tendera niko ga nije hteo. Iako bi to trebalo da bude vrlo jasan dokaz da ne treba više da postoji, dešava se suprotno. Biće osnovan ponovo.




Možda ovaj grafik pomogne. Do početka krize, saobraćaj na aerodromu je porastao tokom 5 godina za više od 50%. JAT je za to vreme ostao tamo gde je i bio na početku.
Mrkonjić je na konferenciji za novinare u Vladi Srbije kazao da će dugovi Jata ostati staroj kompaniji, a da će biti osnovana nova aviokompanija, uz pomoć ljudi iz privrede.
Koliko se sećam, poslednji put kad su "ljudi iz privrede" hteli ovde da ulažu u vazdužni saobraćaj, bili su odbijeni, baš da bi se spasao JAT. To je bio pokušaj osnivanja domaće low-cost kompanije Centavia. Znači niko nije mogao da se samostalno oproba u ovom biznisu tako što će svojim novcem da osnuje avio kompaniju i da njom upravlja, a sada će pozajmiti nešto novca državi da ona upravlja pošto se jako dobro pokazala u tome. Deluje smisleno. Insipiraciju za ovu ideju ministar je verovatno našao u svom ranijem "projektu", kada je uporno ubeđivao javnost da Srbija treba da kupi Luku Bar, isto uz pomoć ljudi iz privrede. Nema sumnje da će i ovaj novi poduhvat da se završi na isti način.

четвртак, 5. јануар 2012.

Efekti privatizacije

Pojavila se informacija o efektima privatizacije u prvih deset godina u Srbiji. Nisam našao integralni dokument na sajtu Agencije za privatizaciju, tako da postoji samo ova vest. Suprotno svim popularnim shvatanjima, privatizacija je dala efekte kakvi se jedino mogu i desiti, tj. došlo je do unapređenja poslovanja preduzeća koja su dobila privatnog vlasnika, dok ona koja su ostala državna su u najboljem slučaju ostala u životu.
...Prihodi privatizovanih preduzeća su za 75 odsto veći nego u trenutku privatizacije, dok su neprivatizovana preduzeća ostala na istom nivou.
Vrednost imovine u privatizovanim preduzećima porasla je za oko 60 odsto, što je praktično posledica novih investicija koje su došle u ta preduzeća, dok je sa druge strane u neprivatizovanim firmama konstantno prisutno gubljenje materijalne supstance, usled gubitaka.
Kada je reč o zaposlenosti, istraživanje je pokazalo da je do pada došlo gotovo u svim preduzećima, i kod onih koja su privatizovana po Zakonu o svojinskoj transformaciji do 2000. godine i po Zakonu o privatizaciji nakon te godine, kao i u neprivatizovanim preduzećima. 
Firme koje su dobile novog vlasnika su iz gubitaka koje su ostvarivale na nivou od 100 miliona evra, na kraju 2010. godine, uspele da povećaju svoje rezultate na oko 200 miliona evra profita. Neprivatizovana preduzeća konstantno su pravila gubitak i nijedne godine nisu uspela da ostvare pozitivan rezultat, objasnio je direktor Agencije za privatizaciju. 
Dakle jedini negativan parametar je smanjenje zaposlenosti u novim privatnim preduzećima, ali to je bilo očekivano jer sva bivša državna preduzeća su dominatno imala funkciju zapošljavanja a ne ostavarenja profita, pa je smanjenje broja broja zaposlenih bilo očekivano da bi postala profitabilna a samim tim i funkcionalna na duži rok.


Ono što je bitno za privatizaciju u Srbiji je da se proširi krug preduzeća koja će njom biti obuhvaćena. Drugim rečima, kad se završi priča oko industrijskih preduzeća, treba krenuti sa privatizacijom i drugih sektora, kao što su preduzeća koja pružaju komunalne usluge. Zašto je to od esencijalne važnosti, pokazuje i ova studija o privatizaciji vodovoda u Argentini i uticaju koji je imala na smrtnost dece. Korelacija kvaliteta vode i smrtnosti dece je ispitivana i prema podacima Svetske banke, oko 3 miliona dece godišnje umre od bolesti koje su izazvane nedovoljnim kvalitetom vode.

Naime, u Argentini je tokom 90-ih oko 30% opština odlučilo da upravljanje kompanijama koje poseduju vodovodne sisteme putem koncesije poveri privatnim investitorima, dok su ostale opštine zadržale prethodni model državnog upravljanja. Kao što pokazuje grafik ispod, smrtnost dece je manje-više konstatno opadala u svim opštinama u Argentini do 1995. godine, do kada je najveći deo privatnih investitora preuzeo vodovode. Od tada, smrtnost dece brže opada u opštinama gde su privatne kompanije preuzele vodovode nego tamo gde su ostali državni, zbog smanjenja broja oboljenja izazvanih nedovoljnim kvalitetom vode.


Kada se smanjene stope preračunaju na broj dece, rad pokazuje da je broj umrle dece manji za 375 godišnje u onim opštinama koje su dobile privatne investitore u vodovodnim sistemima. Takođe, najveće poboljšanje je registrovano u najsiromašnijim opštinama (pad od 24% godišnje u odnosu na prosek od 5-7% godišnje), suprotno popularnom uverenju da privatizacija najviše pogađa siromašne.