Странице

среда, 26. јануар 2011.

RTS i "ozdravljenje" TV publike


Pogledajte najnoviji smehotresni pokušaj RTS-a da doskoči konkurenciji (ovde prihvatam da ne uvažavam činjenicu da su oni „javni servis“ pa privatne televizije pogrešno nazivam njihovim konkurentima, ali to je samo moj previd i pogreška). Naime, oni su pod senzacionalnim i društveno odgovornim naslovom "TV publika na putu ozdravljenja?" objavili rezultate nekakvog istraživanja po kome tokom januara tekuće godine na listi 5 najgledanijih emisija njima pripadaju prva četiri mesta.



Međutim, njima ne pada na pamet da se time hvale. Oni su promenili strategiju, jer znaju da ako bi to istakli kao uspeh, onda bi priznali da nisu javni servis i da se takmiče sa komercijalnim televizijama u pogledu rejtinga. Zato (skromno) posmatraju sebe kao čuvare nekakvih (meni nepoznatih) javnih interesa i vrednosti, zbog čega im gledanost nikad i nije bila preterano važna. Oni ovu nezahvalnu priliku u kojoj su se našli koriste samo da pohvale publiku koja je sve manje zainteresovana da se truje raznoraznim rijaliti programima zbog čega je odlučila da upgrade-uje svoj kulturno-obrazovni nivo gledanjem najnovijih epizoda serija „Moj rođak sa sela“ i „Selo gori a baba se češlja“ pa je time zaslužila jedno tapšanje po ramenu od strane uredničkog kolegijuma uz dobronamernu i krajnje neutralnu dijagnozu da je na putu „ozdravljenja“.

Postojanje medijskog javnog servisa se opravdava nekakvom „tržišnom greškom“, tj. potencijalnom okolnošću da postoji velika zainteresovanost građana za određenu vrstu medijskog sadržaja, a da niko od komercijalnih televizija (i pored velike zainteresovanosti i sledstveno velikog tržišnog potencijala i mogućnosti zarade) nije zainteresovan da tu tražnju i zadovolji. Ipak, prvi program RTS-a nam ne daje povoda da ga smatramo drugačijim od privatnih kanala, a njihov drugi program privlači zanemarljivo malu pažnju gledalaca. Znači, pretpostavka o razlozima postojanja RTS-a nikako ne može da izdrži test realnosti, zbog čega se postavlja pitanje šta zapravo raditi sa njima?

Postoje 3 moguća scenarija:

  1. Ukidanje RTS-a

Ovo je sigurno najbolje rešenje i donosi najveće koristi za sve zainteresovane strane. Građani više neće plaćati pretplatu i verujem da će zbog toga biti veoma srećni. Što se tiče njihovih omiljenih programa koje su voleli da gledaju na RTS-u, sigurno će urednici privatnih televizija početi da se otimaju oko autora emisija koje imaju publiku i garantuju prihode, tako da ni oko toga ne treba previše da brinu. Tako će i novinari na RTS-u koji su kvalitetni sigurno dobiti novi posao, jer mnoge televizije su se gasile i osnivale nove, pa opet nekako gledamo ista lica na ekranu. Komercijalne televizije će takođe vrištati od sreće jer će deo izdataka oglašivača za reklamiranje na RTS-u sada biti preusmeren ka njima. Da li će neko biti na gubitku? Samo političari koji koriste ovaj medij za svoje svrhe. Ali, ni njima ovaj scenario ne bi trebalo tako teško da padne jer će sigurno imati dovoljno prostora na privatnim medijima koji će biti zainteresovani da popune prazninu u informativnom programu nastalu na taj način (naravno ako ista bude uopšte konstatovana). Na kraju, ako ove zainteresovane strane posmatramo iz prizme odnosa principal-agent, onda su građani i privatne kompanije principali, a političari su agenti, tako da u slučaju da prve dve kategorije prihvataju ovaj scenario, onda treću niko ništa i ne pita.

  1. Potpuno ukidanje oglašavanja na RTS-u

Imajući u vidu da je misija RTS-a da služi direktno građanima a ne oglašivačima, to bi o kvalitetu njihovog programa građani i trebalo da donesu konačan sud. Zabranom oglašavanja bi se RTS primorao da se okrene isključivo gledaocima i pruži im ono što ne mogu da vide na privatnim kanalima (ako tako nešto i postoji). Time bi oni zapravo dobili drugu šansu da budu ono što tvrde da treba da budu, a građani bi, ako odluče da to ima smisla plaćati, onda i finansirali takvo njihovo poslovanje.

Međutim, čini mi se da takav eksperiment ne bi uspeo, jer osim televizije, postoje i drugi mediji i načini za zadovoljenje potreba za informisanjem, obrazovanjem, upoznavanjem nacionalne kulture itd, pa nije potrebno da postoji tako veliki sistem čija je osnovna svrha da bude politički zloupotrebljen onda kad je to potrebno. Pošto RTS najverovatnije ne bi dokazao da može da pruži nešto drugačije od privatnih televizija, a da za takav program bude plaćen na dobrovoljnoj bazi, onda bi ovaj drugi scenario samo bio međufaza ka realizaciji prvog scenarija.

  1. Nema

I pored moje dobre namere i uloženih napora da obogatim ovaj presek scenarija za budućnost RTS-a, nikako ne uspevam da smislim nešto pod rednim brojem 3 što bi moglo da konkuriše prethodno navedenim dvema opcijama (zapravo samo ovoj pod rednim brojem 1 kojoj sam intimno najbliži a koja podrazmeva ukidanje, jer broj 2 više ima za cilj da obogati pristup problemu, a uz to se bazira na pretpostavci o postojanju "tržišne greške" za koju smo već na početku dokazali da je neodrživa). Dakle, broj 3 je tu samo da podseti da je pored njega prazno polje...

Нема коментара: